U vreme licemerja svetskih sila koje uprte jedna u drugu radi ostvarivanja svojih interesa, pokušavaju da gaze i zanemaruju male i slabije, naša zemlja se nalazi upravo na meti udara koji pojačavaju intezitet uprkos stamenoj i jedino ispravnoj politici. Pritisci raznih oblika i varijacija se umnožavaju. Najnovija serija dojava postavljenih eksplozivnih naprava širom naše zemlje je nešto skoro nezapamćeno.
Kao po nekom softveru, momentom izjašnjavanja rukovodstva naše zemlje prema rusko-ukrajinskom sukobu, nemili i subverzivni akti su startovali ka podrivanju bezbednosti Srbije u različitim segmentima. Od pritisaka iz regiona na medjunarodnu zajednicu da utiče na našu zemlju kao neku koja je potencijalna opasnost po region, pa nebrojano puta dojave o postavljenim bombama na letovima Beograd-Moskva, do otvorenih pritisaka moćnih zemalja da se priključimo sankcijama Rusiji, špijunsko delovanje po našoj teritoriji i najnovije ugrožavanje bezbednosti i širenje panike širom naše zemlje o mogućnosti postavljenih bombi u vitalnim objektima, a danas čak i u djačkim klupama.
To subverzivno delovanje i ta sila pritiska koju trpi predsednik Vučić je sve intezivinija, nečasna, opasna i potencijalno narušava normalno funkcionisanje čitvog našeg društva. Predsednik tu silu pritiska upućenu našoj zemlji, svojim filigrantskim potezima pretvara u mogućnost dovodjenja u poziciju za jačanje sopstvenih resursa Srbije, nekad čini se i svestan činjenice da se i dijamant pravi pod pritiskom.
Planetarne okolnosti su takve da prirodni resursi polako postaju moćni koliko i vojni potencijali svetskih sila. Naša zemlja se ne nadmeće sa moćnim globalnim silama, nemamo te velike kapacitete prirodnih resursa, i lišeni sa njihove strane od razumevanja za svoju poziciju, možemo da se okrenemo unutar naših granica i iskoristimo resurse koje posedujemo, a to su ljudi. Svaki čovek koji stavi svoje mogućnosti u funkciju ojačanja i razvoja naše države i društva je strahovit potencijal koji će nam koristiti, u suprotnom svi koji obitavaju oko inostranih interesa i temelje svoje potencijale na uštrb bilo kakvih interesa a da to nisu srpski, takvi ljudi su ne resurs koji poseduje naša Srbija, već još jedan u nizu destabilizirajućih elemenata sa kojima se suočavamo.
Ako za trenutak osmotrimo na svet i ilustrujemo ga sa ljudskim telom, mogli bi da kažemo da su noge Azija i Afrika, ruke Amerika i Rusija, glava Evropa a kičma tog tela bila bi Balkan i Srbija. Upravo kao da hoće sopstvenu kičmu da polome, u najmanju ruku da je saviju tolikim teretom samosvesni da je petežak. Svesni da bi svima u interesu bilo da je kičma zdrava i prava, da samo takva može održati balans tela koji je u velikoj opasnosti da uopšte ostane uspravno. Bojimo se da u toj haotičnoj nekordinisanosti nastupaju velike opasnosti lančano po sve ove remetilačke faktore mira i stabilnosti, i da iznurivanjem Srbije da odustane od medjunarodnog javnog prava na kraju će se obiti o glavu inicijatorima i inspiratorima ovog najnovijeg svetskog haosa u koji smo upali.
Ne možemo a da se ne opremo utisku da oni koji neumorno pritiskaju, teško razumeju da ne mogu više Srbiju da izvrću kao pijan torbu, na šta su možda u prošlosti navikli. Naša država je ojačala u protekloj deceniji i oslonac nije više tanak kao pritka ( zna se ko je poboo ostože) već dovoljno jak da se nosi sa svim vihorima današnjice. Samo složni možemo da izdržimo. Moć zajedništva je nasušna potreba koja bi morala da obitava kod svakog čoveka u našoj zemlji! Razumevajući sve razlike današnjeg sveta i jarma velikih prema malobrojnijim narodima koji gledaju jednostavno da predju preko njih, kao preko mosta do svog cilja ka kome su se zaputili, mi kao država bi u tom slučaju uvek gledali kao na most koji spaja levu i desnu obalu, istok i zapad- dok veliki gledaju samo kao na nekakav prelaz u susretu jedni ka drugima i gazeći mostom ne vode računa o njegovoj izdržljivosti i vitalnosti. Sa obe strane sveta koje su u skoro otvorenom sukobu, i koje nas izmedju gledaju kao sredstvo napredovanja ka onoj drugoj strani, naša država se nalazi u jedinstvenoj poziciji u Evropi kao autentična koja se ne svrstava ni na koju stranu, i razume se da je na evropskom putu. Takodje Srbija trajno želi da bude most koji spaja i povezuje a nikako i nikada most koji deli i razdvaja.
U momentu kada nestabilnost polako ali sigurno zahvata obe strane Griniča, naša zemlja okreće se sebi.
Mozda kao gotovo nikad u istoriji stremimo mudrošću i samo radeći za interese naše zemlje na pravom smo putu. U igri živaca hodamo po tankom konopcu, i ako se i milimetar pomerimo sa naše pozicije nadvija se mogućnost da upadnemo u provaliju. Naša zemlja svaki dan prima udarce ali odoleva, i mnogi imaju utisak da su ti udarci ravni udaranju prutom u vodu.
Predsednika demantuje velinčanstvena podrška na izborima da ga niko ne voli. Ta podrška nije bila subliminarna nego konkretna i narodna. Gradjani su jasno rekli kojom rutom treba da se krećemo i koju politiku da vodimo. Danas kada ne mozemo da izadjemo na tržiste kapitala zbog svog principijalnog, ako hocete i jedino moralnog stava da ne uvodimo sankcije (što nas neverovatno mnogo košta) i da stremimo evropskom putu moramo se i oslanjati na dobre odnose koje je predsednik uspeo da izgradi i sa liderima Arapskih Emirata, Narodne Republike Kine, Francuske, Madjarske i mnogih drugih, ne bi li prebacili trenutak do uspotavljanja normalnih odnosa u svetu i smirivanja sveobuhvatne histerije sa svih strana meridijana.
Reza sa kojom se otvara vratnica uspeha naše zemlje je zbijanje redova svih dobronamernih koji bitišu u interesu gradjana Srbije.
Orrin Woodward mudro zapisa da pritisak iskazuje napore pobednika i izgovore poraženih.
Prilozi objavljeni u rubrici „kolumne“, odražavaju stavove autora, ne uvek i uredjivačku politiku portala Pobednik.rs
Dr Zlatko Lutovac
politički aktivista